Prevod Marija Stojanović
Scenograf Zorana Petrov
Asistent scenografa Marija Mitrić
Kostimograf Maja Mirković
Asistent kostimografa Biljana Tegeltija Bojanić
Kompozitor Igor Gostuški
Organizator Marija Batinica
Ernst Ingmar Bergman (1918.-2007.) znameniti je švedski reditelj, pisac i producent na filmu, televiziji i u pozorištu. Njegov izuzetan umetnički opus podjednako uspešno obradjuje teme očaja, depresije i egzistencijalnog mraka, kao i komične i pune nade. Vudi Alen ga je svojevremeno opisao kao „verovatno najznačajnijeg filmskog umetnika od pronalaska kamere“, a smatra se jednim od najuticajnijih autora u ovoj oblasti. Ipak, njegovi filmovi nikada nisu imali veliku popularnost kod široke publike. Režirao je preko šezdeset igranih i dokumentarnih filmova, kao i sto sedamdeset pozorišnih komada. Članovi glumačke trupe sa kojima je najčešće radio su Liv Ulman, Bibi Anderson, Erland Jozefson, Ingrid Tulin i Maks fon Sidou. Iako su radnje njegovih filmova smeštene u predele Švedske, bavio se univerzalnim, ljudskim problemima i opsesijama – od smrti, bolesti, vere, izdaje do ludila. Bio je aktivan preko šest decenija. Dobitnik je mnogobrojnih, najvažnijih, medjunarodnih filmskih nagrada, uključujući i tri Oskara za najbolji strani film: „Devičanski izvor“ (1959.), „Kao kroz staklo“ (1961.) i „Fani i Aleksandar“ (1982.).
O autoru adaptacije Dženi Vorton, britanska spisateljica i dramaturg, trenutno je umetnički saradnik u Almeida pozorištu u Londonu. Pre toga je bila dramaturg u Trajsikl teatru, radila je i u književnom odeljenju Buš teatra, kao i Kraljevskog nacionalnog pozorišta (RNT). Saradjivala je na projektima trupa i producentskih kuća „Van sistema“ (Out of joint), Jang Vik i za Festival nacionalne, studentske drame. Za Radio 4 dramatizovala je Dario Foovu autobiografiju „Mojih prvih sedam godina“, napisala i objavila dve kratke priče. Napisala je tekst za glumicu Keri Kraknel „Ja padam“, prvobitno izveden u Gejt teatru, a koji bi trebalo da bude obnovljen u Sedlers Velsu pred kraj godine.
O komadu “Kao kroz staklo” Ingmara Bergmana povezuje uobičajene teme ovog autora: veru i sumnju u Boga, a govori o Karin, mentalno bolesnoj mladoj ženi, koja želi da provede odmor na izolovanom ostrvu sa svojim mužem Martinom, mlađim bratom Frederikom i ocem Davidom. Karen, koja već pati od halucinacija i histerije, još više će se uznemiriti kada pročita odlomak novele čiji je autor njen otac. Ingmar Bergman napisao je scenario i režirao je ovo delo, nagradjeno Oskarom za najbolji strani film (1962.), okarakterisavši ga kao kamerni film u tri čina, u kome su svi članovi porodice ogledalo za one druge. Sam naslov je preuzet iz Biblije (Poslanice Korinćanima), a odnosi se na to da je ljudsko shvatanje Boga za života – kao pogled kroz mutno staklo, koji se razbistri tek posle smrti. Termin “kamerni film” Bergman je upotrebio kao aluziju i na komade svog omiljenog dramatičara – Strindberga, ali i na muzički žanr; naime radnja se dešava tokom 24 časa isključivo na jednom ostrvcetu, a uključuje samo četiri lika. Ovo je inače jedini scenario za koji je Bergman dao dozvolu da bude adaptiran u pozorišni komad, s tim što je prvobitni dogovor bio napravljen sa producentom Endrju Higijem za projekat u Sidni teatru, u produkciji Endrju Aptona sa Kejt Blančet – 2004. godine. Šest godina kasnije, adaptacija je prepuštena Dženi Vorton i premijerno je u režiji Majkla Atenboroua izvedena u junu 2010. godine u Almeida teatru u Londonu.
O reditelju Anja Suša (1973.) diplomirala je na odseku za pozorišnu i radio režiju Fakulteta dramskih umetnosti, 1995. magistrirala na odseku za opštu savremenu istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, 2002. Jednogodišnje stručno usavršavanje na studijama teatrologije na Bečkom univerzitetu, kao dobitnik Herderove stipendije (Afred Toepfer Fondacije), 2001-2002. Jedan je od osnivača i umetnički direktor trupe Torpedo (1997-2001). Kao reditelj se najčešće bavila savremenom dramomi autorima kao što su: Peter Shaffer, Anthony Shaffer, Michael Frayn, Rona Munro, M.F. Majenburg, Albert Ostermaier, William Shakespeare, Nicolas Wright, Martin McDonagh, Ivan Viripayev, David Mamet, Frank Vedelkind kao i neke od srpskih autora mlađe generacije (M. Karaklajić). Član je uredništva pozorišnog časopisa „Teatron“, bila je selektor pozorišnog programa BELEF-a 2005. a od 2006. postaje selektor festivala BITEF. Dobitnica godišnje nagrade za režiju Beogradskog dramskog pozorišta (2005.), Internacionalne nagrade “Grozdanin kikot” za dramski odgoj (2008), Grand Prix-a na Internacionalnom festivalu pozorišta za decu i mlade TIBA, za predstavu “Budjenje proleća (2010.), Specijalne nagrade ASSITEJ Srbija za predstavu “Mali princ” (2007), Nagrade „Nikola Petrović Peca„ za najboljeg pozorišnog menadžera koju bijenalno dodeljuje Narodno pozorište Sombor (2010). Ovo joj je osma režija u Beogradskom dramskom pozorištu.

Pozorišni festival „Teatar u jednom dejstvu“ datira još od 1975. godine, kada ga je osnovala grupa entuzijasta pod imenom „Slobodarske svečanosti“ a pod pokroviteljstvom grada Beograda. Kao manifestacija od značaja za grad Beograd traje do 1996. godine kada je ukinut. Obnovljen je 2006. godine pod pokroviteljstvom Skupštine opštine Mladenovac u nešto drugačijem obliku. Festival uvek počinje prvog ponedeljka u oktobru i traje sedam dana. Od obnavljanja uvedena je samo jedna nagrada za najbolju predstavu, koju sačinjavaju novčani iznos, plaketa i statueta “Sloboda”. Festivalom rukovodi Savet (bira se na četiri godine) i umetnički direktor koji je ujedno i selektor (bira se na dve godine). O pobedniku odlučuju tri člana žirija, koji se biraju na dve godine.